PLANINARSTVO

PLANINARSTVO

...

HOME

Da li je Igmanski marš planinarska manifestacija?

TEMEPosted by Administrator 29 Jan, 2014 22:14:45
Teza: Ili Igmanski marš nije planinarska manifestacija, ili mi nismo planinari.Neki se koriste temom ovako, neki onako, neki, pak, "onako"...

Jest! (Kaže Kendžo, jaran-mi-umene)
Nije!
E, jest!
E, nije!!!
Ne, stvarno...

Koliko Igmanski marš i slični "kud-narodna-vojska-prođe" pohodi imaju veze sa planinarstvom?
Otkud to pitanje?
Razlog, jednostavan! Zato što trebamo razumjeti to što radimo.

Kako je nastao Igmanski marš?
Antkomunisti i oni što su kivni što Balkan danas nije Njemačka (ili bar kao Njemačka) su razradili posebnu teoriju o tome. WW2*, ciča zima, "Stari" dere scotch sa Englezima, odjednom, nestade leda... Trk na Igman po led, majku ti bogovu, dreknu "Stari". Tako je nastao Igmanski marš.
Teorija nije nikad dokazana?
Druga, "crvena" strana, tvrdi da je marš dokaz herojskog otpora i trpljenja kojima je bila izložena narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije tokom borbi za oslobođenje od stranih okupatora i domaćih izdajnika.
I ta teorija ima klimave noge, prvo, nikad ni jedna vojska nije bila narodna (samo od naroda, kao otrgnut komad), drugo, borba za oslobođenje je u stvari bila borba rukovodećih za vlast. Narod (tj. narodna vojska) je bila samo instrument manipulatorima za postizanje cilja (kako tad tako i dan danas, amin!).

Bilo kako bilo, izginuli su ljudi. U planini!

Ko su bili ti ljudi?
Nisu bili planinari, to valjda ne treba posebno dokazivati.
Pa kakve veze onda imaju s nama? (i obrnuto)
Šta mi sad, kao nove generacije treba da radimo u (s)vezi s tim?
I zašto to radimo, zašto idemo na taj neki Igmanski marš?
Iz kog razloga?
Treba li nas gristi savjest što se to nama nije dogodilo?
Ne, stvarno...?
Jesmo li šta dužni tim ljudima koji su se smrzli u ono-Igmanskoj vukojebini, nedođiji, boreći se (oficijelna "crvena" teza) protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika bez, evo, ikakvog rezultata (ni danas nije ništa manje stranih okupatora i domaćih izdajnika nego ih je bilo onda kad su se puškama borili protiv njih, naprotiv)

Danas, na dan pogibije tih ljudi, zvanih partizani, uzimamo barjake, plavo-žute, crvene, turunđu... zagazimo u planinu... tamo gdje je, kažu, bilo "ono"... gazimo, zajebavamo se, znojimo, zbijamo šale, gnjavimo s ruksacima, hvalimo se, cvokoćemo od zime, sklapamo poznanstva, slušamo nekog kako priča nešto o nečemu "nedo-bog-neponovilose", ubjeđuje o uzvišenosti ovog, onog... ožderavamo se negdje ispod jele hladnom hranom i rakijom (ili za nekim kazanom)... obećavamo druženja, razilazimo... kontamo gdje smo bili, šta smo radili, što... (ove dvije zadnje teze su bonus materijal, neki i ne kontaju, jer, ko konta, pita se, bistri...)
I nije nas na to bilo teško nagovoriti?!?
Ne, stvarno, kome smo šta bili dužni?
Nije to današnji pokretački motiv...
Pa šta je, onda?

"Kud narodna vojska prođe,
sretna će se zemlja zvat..."
Malo, malo, pa... već krajem sedamdesetih godina, kad je Tito već stavljen pod "stakleno zvono", a klero-nacionalizam kvasao ispod "salvete"...
"Sveta će se zemlja zvat..."
Sveta zemlja... Jebote! Za zemlju i život dat... ako treba... (pomakni se smjesta)
Kad su mogli oni ginut za tu našu "svetu zemlju", mogu se i ja malo pomučit... ma, ja, dobro je za kondiciju, zdravlje, seks... možda bude dobrih koka/frajera... možda se udam, oženim...
I taj nametnuti kompleks niže vrijednosti nas danas (u poređenju sa onima onda), ma, i toga ćemo se oslobodit, jel'te...
Hm, to bi mogao biti jedan od motiva učešća u tim i takvim memorijalima... I ovog, i onog i "anamoonog" rata...
Koristoljubivo!
Nepromišljeno! (da, zaboravih i to kao motiv)
Nepošteno prema ljudima zbog kojih se sve to radi.

Ama, ko su bili ti ljudi, koje smo donedavno kolektivno zvali herojima! (vratimo se njima, oko njih se sve vrti). Šta su tražili u planini u vrijeme kad vukovi bježe odatle?
Prema jenoj modernijoj definiciji (informatičkog doba), "heroj", to je nedovoljno informisana osoba!
Da li su ti ljudi imali dovoljno informacija o kontekstu u kome su se nalazili.
Ne, garantovano!
To je bila skupina neinformisanih pojedinaca, bez "kučeta-i-mačeta", pritisnutih strahom, gladju, bezizlaznošću, izloženim grupnom pritisku, dezinformacijama, prožetih instinktima samoodržanja, zakonima "čopora", podložnosti vođi, autoritetu, onom ko zna (ili treba da zna) više, višoj sili, Titi...
Ne, planinari nisu bili!
Bili su naivni! (vjerovali su vođama) I nisu mogli baš birat. Odstupali su da prežive, napredovali su da ubijaju da bi, kao pojedinci, opstali...
Krenuli su onuda gdje su ih ubijedili (Koča Popović) da mogu izgurati ako budu jaki, ako trpe...
Ma, ne'š ti meni... Jeb... Ja ću tebi..!!!
U grupi, strah se dijelio, kuraž se multiplicirao (matematika ih sjebala).
Ubjeđivali su ih da se bore za bolje sutra (valjda za ono u kakvom mi danas živimo?) pod ukradenom religijsko-institucionalnom devizom "ko trpi na zemlji, uživat će na nebu" (gdje ispari ona "kruh naš svagdašnji daj nam danas... jebo ti vaše "bolje sutra", ali lako je bilo takve ljude prevariti. Uvijek!)
Krenuli su...
I zaglavili...
Žalosno!
Da li onda da slavimo taj čin...?
Ili da se stidimo...?

Noć, 27. na 28. januar 1942. Vedrina "puca", zvijezde drhte na nebu, a hladnoća ujeda, odgriza prste, stopala, udove... Bilo je - 30, prema usmenim predajama. Borci (pazite, ne planinari) Prve proleterske brigade našli su se oko Romanije stisnuti jačim njemačkim snagama. Bijeg noću (dobro, dobro, povlačenje...) preko Igmana prema Foči bio je najprihvatljivija opcija (obratite pažnju, nije se radilo ni o kakvom planinarenju). Bio je to bijeg koji je mnoge koštao života, preko četrdeset ljudi je doživjelo teške amputacije, lakše nisu u statistici...
Ni u trenucima kad je patnja eskalirala, "relikvija" se nije odricalo. Te zastave, te petokrake, te boje, ti pozdravi... ti simboli fiktivne države, partije, ideologije, potrebni onima gore kao instrument manipulisanja, a onima dole kao nada, vjera u bolje sutra, obećanje, korektivni strah od autoriteta... zamislite, i danas se vide, nose i koriste na Igmanskom maršu.
Kakve veze imaju simboli jedne partije sa planinarstvom?
Pa, kakve veze imaju simboli jedne ideologije sa planinarstvom?
I, kakve veze imaju simboli jedne države (po definiciji "instrumenta prisile vladajuće strukture") sa planinarstvom?
Koliko smo marševa, pohoda, transverzala do sada odradili kao propagatori partija, ideologija, drzava...
Kako smo bili iskorišteni!
Idioti!
I još nas danas, evo, koriste za promociju svojih ideja, ostvarenje svojih ciljeva... Nas, planinare...
Svašta!

(Sidewinder: Šta znači zastava jednog "instrumenta-prisile-vladajuće-strukture" (čitaj: državna zastava i slicne) u rukama jednog planinara na vrhu planine????
Nemojte mi reći da se radi o problemu identiteta, rekao bi Kendžo, jaran-mi-umene! To je za slabe, one bez svoga "ja", a mi planinari, bogami, nismo takvi. A?
Izraz nacionalno-politickih opredjeljenja? (planinar i politika, molim te, to vrijedja!)
Simbol teritorijalne dominacije!
Planinar conqueror!
Konkvistador!
Osvajač!
Osvajač beskorisnog! (zar se prirodne ljepote mogu osvojiti, zauzeti, takvo osvajanje je beskorisno, a one su jedino što interesuje praaaaavog planinara, onog bez primjesa).

Eto, huh...
Stvarno, nije bila namjera nekog ubijediti u nešto, već, jednostavno, pokušati razumjeti to što radimo "uz malu pomoć svojih prijatelja" (Ma, vas).

Ja, i pita mene Kendžo, jaran-mi-umene, šta bi ti uradio? Bi li ti išao na marš?
Ja??
Ja bih otišao sam na to mjesto, bez "relikvija", da se u miru i na miru sretnem sa planinom, da upoznam tu njenu surovu stranu, da je pokušam razumjeti... tu Planinu...

S. Kendžić&Z. Tomić


---------------------------------------------------
WW2 - World War 2

  • Comments(0)//planinarstvo.zone-2000.net/#post14