PLANINARSTVO

PLANINARSTVO

...

HOME

Slušati vodiča ili sebe? I jedno i drugo!

TEMEPosted by A. Bajramović 02 Mar, 2014 13:07:27

Danas pročitah storiju Dženana Čauševića, u kojoj opisuje kako jedan relativno lagani, nezahtjevni uspon, onaj iz Babinog Dola na vrh Bjelašnice, pod uticajem loših vremenskih uslova moze prerasti u nešto dramatično:

Išli smo na jednu takoreći rutinsku turu. Penjali smo se iz Babinog Dola na vrh Bjelašnice, Opservatoriju preko Štinog Dola. To je vrlo jednostavna tura u smislu orijentacije. Ne bih ni pomislio da se tu možeš izgubiti.
Povrh svega, u grupi je bilo nekoliko vrlo iskusnih planinara koji su bili na ovoj turi više puta, a vodio nas je jos iskusniji vodič koji ovaj put zna doslovno napamet, ne treba mu čak ni markacija, ono što se kaže povezanih očiju bi nas doveo na vrh

Krećemo dalje uspon prema drugoj kuci spasa, vjetar postaje sve jači i jači, magla je sve gušća, i snijeg počinje da pada pomiješan sa ledom. Osjetim komadice leda kako me šibaju po licu zbog jakog vjetra, i to može biti prilično bolno. Navlačim šal preko lica da se zaštitim od leda. Međutim vjetar mi stalno sklanja šal, a ja ga stalno vraćam i popravljam. Borim se konstantno sa tim šalom da mi ostane preko lica. Tek tada shvatam da u ovakvim situacijama pomaže samo fantomka. Ubrzo shvatam i to da nemam ni adekvatne naočale. Moje obične sunčane naočale nisu za ovo. Ovdje pomažu jedino one prave skijaške naočale. Snijeg i led mi se zavlači ispod i preko naočala, magle mi se, pokušavam ih brisati stalno, ali brzo se opet nakupi. Pored sve magle sad još ne vidim ni kroz naočale dobro.

Do vrha ima još toliko. Išao sam i znam otprilike. Gledam u vodiča, očekujem da nešto kaže, ali ništa ne spominje. Neću ni ja onda da se žalim, idemo dalje, ako je već tako ali sam već pomalo skeptičan

Sa ostalim u grupi koji su zaostajali iza nas nekih 50-tak metara nismo više imali nikakav vizuelni kontakt. Samo smo mogli pretpostavljati da idu negdje iza nas. Oni idu po našim tragovima, ali šta ako neko skrene. Dovoljno je da skrene samo par metara od naših tragova i izgubiće se

Krenuli smo nazad i primjetili siluete ostalih iz grupe. Iza njih je bilo još nekoliko koji su zaostajali još više. Nekako smo se svi zajedno okupili i rekli da se vraćamo.
Međutim neki su protestvovali. Htjeli su da idemo dalje jer smo već pod samim vrhom. Trebalo nam je samo još nekih pola sata, ali i to je po mom mišljenju bilo predugo u ovakvim uslovima. Onda je počelo objašnjavanje. Počela je i neka svađa. Jedni hoće dalje naprijed, drugi hoće nazad, i onda je vodič rekao da glasamo. U ovakvim situacijama to je jedini izlaz valjda. Da se glasa, pa ko nadjača. Stajali smo gore na orkanskom vjetru, i glasali, nismo dobro čuli jedni druge pa smo ponavljali glasanje. Onda smo odlučili da dižemo ruke. Na kraju, samo dvoje je bilo da se ide naprijed, svi ostali su bili da se vratimo. Razum je pobjedio. Meni je laknulo. Mislio sam ako budemo išli dalje to je stvarno igranje sa nečijim životima

Meni se slična situacija desila ljeta 2004-te kada je nas nekoliko, u organizaciji PD Treskavica, pod vođstvom vodiča Zije Omerovića trebao priječiti Čvrsnicu. Plan je bio ići na Plasu (1. Noc), potom od Plase preko Hajdučkih vrata, (tada nepostojećeg) doma na Vilincu doći do Ledenog jezera i tu prenoćiti (2. Noć). Treći dan bismo išli do Pešti Brda i potom se spustili prema Drežnici.

Pestibrdo

Naša mala ekspedicija se po planu odvijala dva, dva i po dana, a tada nastaju problemi. Lokacija: Širi rejon Male Čvrsnice, gdje ljudska noga rijetko zalazi. Možda je obilazi poneki (krivo)lovac iz Drežnice, ali planinari tuda slabo, skoro nikako, ne idu. Markacije naravno nikave nema. Mi se, dakle, spuštamo sa Pešti Brda ka već spomenutoj Maloj Črvrsnici, prilično raspoloženi, pouzdani u vodiča, potpuno nesvjesni da vodič više nije siguran gdje treba da idemo. Dakle, mozak je, kako rekoh, na "off" , idemo, spuštamo se kroz neki šumarak (Mrkušin gvozd), već smo lagano umorni, treći dan je ture, podne je prošlo, a naša destinacija se ni ne nazire.

Na kraju šumarka iznenađenje – odjednom smo na rubu stijena, a ispod nas daleeeko u daljini/dubini, rijeka Neretva i pored nje magistrala, a na njoj autobusi k'o mravi (te veličine). Tu smo tek shvatili da je vodič skrenuo s puta. Nakon kraće prepirke, međusobne, ali više samih sa sobom, vraćamo se nazad, idemo na mjesto gdje pretpostavljamo da smo pogriješili stazu. Niko od nas nema nikakvu kartu, jer smo se, kao što rekoh, potpuno pouzdali u vodiča.
Dakle, dolazimo do tog mjesta gdje smo izgubili put, analiziramo, ovaj put zajednički, gdje ćemo, a vodič, ništa ne govoreći, ne konsultujući se s nama, kreće sam, pretpostavljamo da trazi stazu, ali u potpuno nelogčnom smjeru. Da li smo mu govorili da ne ide, više se i ne sjećam – sjećam se samo da nas je "lagano" počela panika hvatati: Juli je, vrućina, Čvrsnica, kasno popodne, mi skoro pa bez vode. Ja vadim neku bijednu kartu (ako je tako mogu nazvati), otprilike se orjentišemo i ZAJEDNIČKI odlučujemo da krećemo na istok, u smjeru Čabulje.
O vodiču niko više i ne razmišlja – da li zato šmo smo ljuti ili što nam sada djelovanje diktira isključivo nagon za preživljavanjem, možda i oboje. Cilj nam je desna ivica grebena/brda ispred nas (Velika Težovnica), planiramo da isti zaobiđemo.
Samo što smo krenuli novom putanjom, nailazimo na "čovječuljke". Kasnije ćemo saznati da ih je Ćilsa sa ekipom tuda stavljao, da pomogne putnicima namjernicima. A ja sada mislim da ih je redao samo zbog nas. Bilo kako bilo, optimizam nam se vraća i mi idemo, dolazimo do desne ivice toga brda, te počinjemo da je obilazimo. Ali pada mrak, i to brzo, dakle već je sigurno oko 21h, te odlučujemo da noćimo dodatnu, neplaniranu noć, negdje na prvoj zaravni gdje možemo da postavimo šatore.
Vode, kako rekoh, odavno nemamo.

Silazak na Pole stan. Čabulja preko puta...

Sutra ujutro sabahom ustajemo, nestrpljivi da krenemo dalje. Vrlo brzo dolazimo na plato – ispod nas su stijene, čovječuljaka više nema. Gledamo, niže stijena vidimo livade, stoku, katune, ali ne znamo kako da siđemo dolje. Vičemo, dozivamo, gestikuliramo, te seljaci u katunima shvatiše da ih pitamo kako da siđemo prema njima. Jedan pokazuje lijevo, te mi lijevo i naiđosmo na konjsku stazu kojom smo "sletili" do katuna (Pole stan), halapljivo pijemo mlijeko, vodu, sretni što smo živi.
Nakon duže okrepe, idemo dalje, jer ima još hoda do (Donje) Drežnice. Negdje smo dozvali i vozača kombija, koji će doći do nas u Drežnicu, ne treći dan kako je planirano, već četvrti. U Drežnici zovemo i porodice, javljamo da smo dobro, svjesni da su noć probdijeli zbog nas. A dobro znam i koja je to bila noć – bila je to noć kada je Grčka dobila Portugal u finalu EP u Portugalu, 04.07.2004. A to znam jer je policajac kojem je moja majka prijavila da smo nestali odgovorio "da sigurno negdje gledaju finale, vratiće se oni sutra".

Strmoglav(nica)

Dakle, iz Drežnice nas vozi kombi, ali ne za Sarajevo već za Jablanicu, gdje se srećemo sa Ćilsom, opisujemo mu šta se dešavalo i da je vodič Zijo i dalje negdje gore. Ćilsa skuplja ekipu i planiraju sutra (5. dan) u 4h krenuti da traže Ziju.

Epilog: Zijo je stigao kuci, 5. dan, sam. Navodno je i sam našao stazu kojom smo prošli, ali se prije toga bio vratio na zadnju krpu snijega, gdje je isti topio radi vode. Uglavnom, bitno jer da je sretno stigao, a to što o tome nikada nije pričao i što se pravio da se ništa nije desilo, to je već njegova stvar.

Lessons learned:

- Prije nego negdje kreneš, informiši se što više o tome gdje ideš, dobro se opremi, a karta je obavezna! Možda ti sve ovo i neće biti potrebno. Mozda neće, ali s druge strane, može ti život o tome ovisiti.

- Nikada se u potpunosti ne uzdaj u vodiča, jer i vodiči su ljudi, znaju da pogriješe. Uvijek ostavi uključeno ono zrnce zdravog razuma. Na kraju krajeva, tvoj život je tvoja odgovornost i ne prepuštaj tako lako drugima da odlučuju o njemu. Budi ti glas zdravog razuma u tvojoj grupi.





  • Comments(3)//planinarstvo.zone-2000.net/#post19