PLANINARSTVO

PLANINARSTVO

...

HOME

Uspon na Carstensz Pyramid kroz divlju džunglu Papue

TEMEPosted by Z. Tomić 04 Jan, 2014 18:40:01
Pristup najvišem vrhu Australazije – Carstensz Pyramid, visokom 4.884 metra kroz teško prohodnu džunglu Papue slovi za najtežu planinarsku stazu na svijetu. Da ova tvrdnja nije daleko od istine uvjerio sam se u novembru 2013.
Naim Logić, decembar 2013.
Carstesz Pyramid, jedan od najkomplikovanijih vrhova iz serije "7 summits". Bijele krecnjacke "zidove" krase magleni vrhovi i mistična tirkizna jezera u podnožju.

Među planinarima danas postoji jedan veliki izazov: “7 Summits Challenge“ čiji je cilj izaći na najviše planine svih 7 kontinenata. Ostvarivši već 5 od takvih ciljeva, počeo sam ozbiljno razmišljati i o dva preostala.
Carstensz Pyramid visok 4.884 metra ili 16,024 stope kao najviša planina Australije i Okeanije ili Australazije je jedan od takvih. Carstensz Pyramid se nalazi svega oko 4 stepena južno od ekvatora na ostrvu Nova Gvineja (New Guinea) u provinciji Papua koja pripada Indoneziji.
Pristup vrhu se organizuje na dva načina: Kroz džunglu, polazeći iz najbližeg mjesta vrhu do kojeg se može doći avionom (Sugapa) – tura traje barem 12 dana, a drugi način je prevoz helikopterom do pod završni greben planine odakle se vrhu može pristupiti za svega jedan dan.
Obzirom da osvajanje planinskih vrhova nije moja osnovna motivacija za bavljenje planinarstvom, nego pristup do tih vrhova, uopšte nisam imao dileme koji način pristupa da odaberem. Činjenica da je pristup bez helikoptera gotovo upola jeftiniji nije igrala bitnu ulogu. Čak sam se i čudio: Zašto uopšte i postoji varijanta sa prevozom helikopterom bez mogućnosti upoznavanja okruženja planine – 'tropskih šuma', malo poznatih plemena koji u njima žive...
Ipak, moram reći, nakon povratka sa ove ture, neke stvari su mi postale malo jasnije.Bali Rani Hotel (4 zvjezdice) smješten u neposrednoj blizini čuvenih pješčanih plaža ostrva Bali oduševljava egzotičnom ljepotom.

Indonezija je vrlo zanimljiva zemlja. Četvrta je u svijetu po naseljenosti, a njenih preko 250 miliona stanovnika vrlo su se neravnomjerno naselili na arhipelagu od 17.508 ostrva koja pripadaju Indoneziji. Dok je Java najgušće naseljeno ostrvo na svijetu (1100/km2) oko 6.000 ostrva je potpuno nenaseljeno.
Druga zanimljivost je da je, nakon Brazila, Indonezija druga u svijetu po biodiverzitetu ili biološkoj raznovrsnosti (raznovrsnost prirode i svega što živi u njoj), a osnovni razlog za to je ugodna i topla klima uslovljena njenim položajem oko ekvatora - između 11 stepeni južno i 6 stepeni sjeverno. Naročito je zanimljiv životinjski svijet tropskih mora, a samo u istočnoj Indoneziji gdje sam i boravio, a jedan dan imao priliku i da ronim, registrovano je preko 1.650 različitih vrsta.
Indonezija se nalazi na mjestu sudara Evroazijske, Pacifičke i Australske tektonske ploče što je i razlog za brojne vulkane (barem 150 je aktivno, a najpoznatiji je Krakatau) i zemljotrese - 2004. godine zemljotres je izazvao tsunami (ogromni morski talas) koji je ubio gotovo 200.000 stanovnika sjeverne Sumatre.
U Indoneziji živi oko 300 različitih etničkih grupa koje se služe sa oko 742 različita jezika i dijalekta. Preovladavajuća religija je Islam (preko 87% - Indonezija je najmnogoljudnija muslimanska država), a tu su još Kršćani (9%), Hindusi (3%), Budisti (1%),…
Ekonomija uspijeva održavati rast, ali je inflacija velika – trenutno se za 1$ dobija 11.600 rupija, tako da sam zamijenivši stotinjak dolara postao milioner.
Ostrvo Bali je najmanja od 33 provincije. Naseljava ga oko 4,5 miliona stanovnika od kojih su većina Hindusi (85%). Bali je najveća indonežanska turistička destinacija. To je pravi turistički raj za preko 3 miliona stranih i 5 miliona domaćih turista.
Dokono i radoznalo stanovništvo sela Sugapa pokušavalo nam je prodati njihove rukotvorine: Luk sa strijelama ($50). Mene je više fascinirao način njihovog tradicionalnog ‘odijevanja’- krajnje lijevo.

Jedna od rijetkih kopnenih granica Indonezije (od ukupno 3) gotovo polovi ostrvo Novu Gvineju (New Guinea) pravolinijski sjever-jug. Istočna polovina je nezavisna država Papua New Guinea, a zapadna pripada Indoneziji – zvala se Irian Jaya, a od 1975. politički se sastoji od dva dijela: Manjeg - West Papua i većeg – Papua.
Ostrvo je nekada bilo dio australijskog kontinenta, tektonskim poremećajima se odvojilo i sada je drugo po veličini u svijetu (iza Grenlanda), oko 16 puta veće od BiH, dugačko oko 2.400km (sjeverozapad-jugoistok) i široko oko 650km (sjever-jug). Provincija Papua je najveća (preko 6 puta veća od BiH) i krajnja istočna provincija Indonezije. Smatra se da posjeduje najveće svjetske zalihe zlata i bakra. Ustanovljeni rudnik je prvi u svijetu po proizvodnji zlata i treći po proizvodnji bakra. Zanimljivo je da je većinski vlasnik rudnika američka kompanija Freeport sa sjedištem u Phoenixu, Arizona.
Uz pomenute, Indonezija je bogata i drugim prirodnim bogatstvima kao što su nafta, drvo... tako da litar benzina košta svega oko pola dolara.
Etnički sastav blizu 3 miliona Papuanaca je vrlo raznovrstan te govore sa blizu 270 različitih jezika i dijalekata. Mnogobrojna primitivna plemena kao da su tek izašla iz kamenog doba, a tek prije nekoliko generacija su prevazišli ljudožderstvo. Glavno oružje su im luk i strijela te otrovne strelice na duvanje.
Dok smo se kretali kroz usputna sela sa ratobornim stanovnicima štitila su nas dva dobro naoružana vojnika – jedan je krajnje lijevo.

Carstensz Pyramid visok 4.884 metra ili 16,024 stope je najveća planina između Himalaja i Anda i najveća ostrvska planina u svijetu. Naravno, to je i najveća planina Indonezije, a lokalno stanovništvo je naziva Puncak Jaya (Puncak bi se moglo prevesti kao planina ili vrh, a Jaya kao pobjeda, pobjedonosni ili slavni).
Puncak Jaya je nazvana Carstensz Pyramid po holandskom istraživaču Janu Carstenszu koji je tokom jednog od rijetkih vedrih dana davne 1623. godine zapazio glečere u vršnom dijelu planine. Zvučalo je pomalo čudno da u području ekvatora postoje glečeri i Jan je dugo bio ismijavan zbog takve tvrdnje koja se nije mogla provjeriti gotovo tri stoljeća.
Jedan od razloga relativne nepristupačnosti vrha su i ratoborna plemena koja naseljavaju okolnu džunglu. Tu su plemena Moni, Dauwa, Dani, Asmat, Damal, Korowai, Kombai, Ekari, Kimial... Njihov civilizacijski nivo je vrlo nizak, a jedno od shvatanja je da je zemljište na kome se nalazi njihovo selo njihovo vlasništvo i da oni diktiraju uslove ko i kako može proći njime. Nema tu ništa loše, ali je problem u tome što oni te svoje uslove mijenjaju gotovo svakog dana i vrlo su teški za dogovaranje. Ta nepostojanost čvrstog dogovora bila je i osnovni razlog što je trasa našeg pristupa planini nastojala da izbjegne okolna sela. Gotovo sve dosadašnje grupe planinara imale su velikih problema sa okolnim plemenima ne mogavši udovoljiti njihovim često megalomanskim zahtijevima.
Sa druge strane, plemena su ostala u uvjerenju da su oni ti koji su ‘prevareni’ te planinarima zabranjuju pristup njihovim selima. Samo u početnom dijelu prvog dana prošli smo kroz dva sela, a i to pod pratnjom dva dobro naoružana vojnika - znatno bolje naoružana od domorodaca koji koriste luk i strijele.
Stanovnici džungle Papue žive svega 4-5 stepeni južno od ekvatora tako da se temperatura tokom godine gotovo i ne mijenja. U toploj i izuzetno vlažnoj klimi odjeća im nije ni potrebna.

Područje Carstensz Pyramid se nalazi u tropskom pojasu sa stabilnom temperaturom gotovo cijele godine – u nižim dijelovima oko 30 C. U isto vrijeme to je izuzetno vlažna klima, a vlažnost tokom dana rijetko silazi ispod 80%. Gotovo svakog dana u nekoliko navrata pada obilna kiša tako da godišnje zna pasti i do teško shvatljivih 10.000 litara po kvadratnom metru. Sve ovo izuzetno pogoduje bujnoj vegetaciji koja formira gotovo neprohodnu gustu džunglu. U takvoj klimi lokalno stanovništvo ne nosi nikakvu odjeću, a za probijanje kroz džunglu koriste mačete. Kreću se bosonogi, stopala so im malo šira, a imaju čudnu sposobnost da se nožnim prstima hvataju za korijenje drveća u blatu i unapređuju svoju pokretljivost i stabilnost pri kretanju.
Probijati se kroz bujno rastinje džungle Papue nije bilo ni malo lako.


Naša grupa sastojala se od 14 učesnika iz 8 zemalja Evrope, Azije, Sjeverne Amerike i Afrike. Većina (11) nas se okupila na Baliju, živopisnom tropskom ostrvu, moglo bi se reći pravom turističkom raju.
Za malo više od 6 sati leta iz Melbourne-a (Australia) ja sam stigao 12. novembra oko podne (3 sata vremenske razlike), a istog dana noćnim letom odletjeli smo u Timiku, malo rudarsko mjesto u brzom razvoju na južnoj obali Papue. U njegovoj zaleđini je ogromni Freeport rudnik zlata i bakra sa preko 20.000 zaposlenih.
Mi smo se ustvari ukrcali u avion iz Džakarte u kome su bila tri preostala člana naše grupe i nakon 3,5 sata leta, rano narednog dana u Timiki su nas dočekala naša 4 vodiča. Meldy, jedan od vodiča koji je bio najbolji sa engleskim i koji je uglavnom komunicirao sa nama pokušavao je da nam predoči sve poteškoće koje nas čekaju na ovoj turi.
Gumene čizme bile su obavezne i onaj koji ih nije imao kupio ih je u Timiki (vodiči su mu donijeli). Ja sam ih posudio od mog kuma u Melbourne-u – veličina mi je odlično odgovarala. Nosili smo po jedan skijaški štap – druga ruka je trebala biti slobodna za hvatanje za lijane i korijenje drveća.
Na turu su mogli krenuti samo oni koji su potpisali da ni pod kakvim uslovima u povratku se neće vraćati preko područja Freeport rudnika koji se nalazi u neposrednoj blizini. Vodiči su nam u povjerenju rekli da su uslovi rada u rudniku zastrašujući (izrabljivanje lokalnog stanovništva) tako da vlasnici ni pod kojim uslovima ne dozvoljavaju pristup na svoj posjed – rudnik. Moglo bi se čak reći da je rudnik neka vrsta ‘radnog logora’ i vlasnici ne žele nikakve svjedoke. Postoji policija, zatvor…Probiti se kroz džunglu Papue gotovo je nemoguće bez dubokih gumenih čizama. Doduše, lokalno stanovništvo se kreće bosonogo – no, to je već stvar navike.

Iz Timike se ka planini može krenuti na dva načina. Jedan je helikopterom do pod vršnu stijenu planine. Helikoptere smo vidjeli na aerodromu, ali se nije činilo da su u pretjeranoj upotrebi. Osnovni razlog je veoma promjenljivo i nestabilno vrijeme. Statistika kaže da Carstensz Pyramid u prosjeku godišnje ima 4 lijepa dana. U takvim uslovima letovi helikoptera su prilično rijetki i riskantni, a stoga i izuzetno skupi.
Drugi način je prevesti se malim avionom do sela što je moguće bliže vrhu odakle treba savladati gustu džunglu koja sa svih strana okružuje vrh. To je bio naš izbor. Istoga dana u dvije ture prebacili smo se malim avionom (za 9 putnika) sa jednim propelerom do sela Sugapa sa improvizovanim aerodromom sa malim asfaltiranim dijelom na 2.054 metra visine. Prenoćili smo u jednoj nastambi sa 3 prazne sobe.
Bili smo velika atrakcija za lokalno stanovništvo… a i oni za nas. Mada je sve unaprijed bilo dogovoreno, sutradan je nosačima trebalo nekoliko sati ‘natezanja’ da nevoljko preuzmu svoje terete (maksimalno 17kg). Svaki od nas je imao po nosača, a za cijelu ekspediciju bilo je angažovano njih 42 za dnevnicu od oko $60.
Prošli smo kroz dva zaseoka i par divljih rijeka, a onda sve dublje i dublje zalazili u teško prohodnu džunglu. Ispred nas je išao nosač koji je mačetom krčio šumu.Zbog izuzetno vlažne klime, za kretanje po skliskom i izrazito muljevitom terenu potrebno je jako puno umijeća, snage i volje. Poseban izazov predstavljalo je spavanje u takvim uslovima.

Međutim, ono što smo doživjeli u gustoj džungli Papue prevazišlo je sva naša očekivanja. Bili smo tek treća grupa koja koristi ovaj pristup. Teško smo se kretali kroz jedva probijenu trasu koja je išla gore-dole po strmim padinama, oštrim grebenima, kroz uske kanjone pune nabujalih rijeka… Uz provale oblaka koje su nas svakodnevno zalijevale bilo je ovo za sve nas šokantno iskustvo.
Već prvog dana slomio sam kišobran (od 2 koja sam ponio) i poderao jednu kabanicu (od 4) jer su nas pratile intenzivne padavine, a uglavnom smo se kretali strmim uskim kanjonom. Tek duboko u noć uspjeli smo naći neku naplavinu koju su nosači mačetama poravnali, a mi po jakoj kiši "nasadili" šatore.
Mokri "do gole kože" uvukli smo se u mokre šatore, dočepali transportnih ranaca i ako smo bili sretni našli u njima nešto polusuho za presvući i prespavati. Ni naredni dani nisu bili ništa drugačiji. Za razliku od prvog dana kada smo prenoćili na granju, druge noći bili smo na zemlji, bolje reći u glibu mulja džungle Papue. Cijelo ovo područje nastalo je vulkanskim erupcijama tako da je na tlu ustvari debeli sloj crne vulkanske prašine koja je uz izuzetnu vlagu nevjerovatno plodna.Teško je za povjerovati da su ljudi u stanju desetak uzastopnih dana po 7-8 sati dnevno probijati se kroz gotovo neprohodnu muljevitu džunglu Papue.

Balansiranje na klizavim povaljanim trupcima i čupanje iz dubokog gliba iziskivalo je dosta vještine, upornosti i snage. Neki od nas koji su bili na Everestu upoređivali su ovaj uspon sa naporima u osvajanju krova svijeta. Dobro se sjećam Lloyda iz Južne Afrike koji je gotovo svakog sata pitao: "Why we are doing this?" Uz osmijeh ja sam mu samo sugerisao da se dobro čuva povrede jer bi spašavanje iz ove zabiti bilo skoro pa nemoguće.
Tako malodušan, Loyd je četvrtog dana imao spektakularan pad sa improvizovanog mosta u nabujalu rijeku. Prošao je bez povrede, ali je njegova kamera bila uništena. A spominjući povrede, ja sam trećeg dana propao kroz ‘tlo’ od isprepletanih grana i pao na ostatak odsječene grane koja me je pogodila tačno u srce. Srećom, grudni koš je izdržao, ali su rebra bila "uzdrmana". Danima sam osjećao bolove pri svakom dubljem udisaju – prilično neugodno.
Ustvari, kretanje kroz džunglu umnogome podsjeća na kretanje po glečeru. U oba slučaja nikada niste sigurni da ste na ‘čvrstom tlu’: Možda se krećete po sloju isprepletanih grana visoko iznad tla (kao kod moga propadanja), odnosno po sloju snijega ispod koga je pukotina nepoznate dubine.Naše nosače su cijelo vrijeme pratile i njihove porodice - pribijeni jedni uz druge, da im je toplije... Hranili su se uglavnom plodovima sličnim krompiru, ložili vatre i spavali bez šatora

Kada mi je nestalo suhih čarapa (od 8) plastičnu bocu od neoprena sam nakon večere punio vrelom vodom, navlačio na nju mokre čarape i u vreći za spavanje do jutra čarape bi bile suhe.
Četvrtog dana džungla je postajala sve rjeđa. Petog dana bili smo u savani Papue, na granici šume na oko 3.500m – rijetko rastinje uz gustu oštru travu u dubokom mulju. Naizgled, slika izgleda idilično jer se mulj ne vidi, ali je kretanje iscrpljujuće.
Vrlo je teško riječima opisati neprohodnost džungle Papue. Možda ova činjenica pomogne - zbog neprohodnosti u džungli uopšte nema krupnih životinja! Tek u savani primijetili smo pacove i dinga (divljeg psa), kažu da još ima i mravojeda. Otkud mravojedi?
Gotovo jedino rastinje u savani su nekakve kuštrave palme/paprat koje masovno napada parazitna biljka koja može narasti do veličine oveće lubenice. Izgleda da je taj parazit ukusna hrana za mrave tako da je njegova unutrašnjost krcata mravima. Ne znajući to, Richard iz Kanade je prilikom jednog odmora sjeo na takav parazit nakon čega se satima nije mogao očistiti od mrava.
Naravno, neprohodnost džungle uopšte ne smeta pticama. Dapače, izobilje drveća i raznoraznih plodova jako im pogoduje tako da ih u džungli Papue ima preko 600 različitih vrsta. Od njihovog glasanja gotovo da je bilo teško spavati noću.
Sa druge strane, vrlo je moguće da je nepostojanje krupne divljači u džungli na čijim obroncima su živjela različita plemena donekle uzrokovalo i razvoj ljudožderstva koji su oni ‘donedavno’ praktikovali.
A govoreći o plemenima, naši nosači su odabrani iz jednog plemena – Moni, da bismo preduprijedili moguće nesuglasice. Lijepo smo se s njima ophodili i pozdravljali na njihovom jeziku: ‘amakanje’, što je univerzalan pozdrav, nešto kao ‘namaste’ u Himalaji, ali gotovo svako jutro oni su blokirali stazu tražeći veću nadnicu, a četvrtog dana tražili su i dodatni topli obrok. Najdramatičnije je bilo posljednjeg dana povratka kada je čak došlo do okršaja, a malo je nedostajalo da se mačete okrvare.
Pogled sa New Zealand Passa (4.400 m) na masiv Carstensz Pyramid (4.884 m), gore desno u oblaku. Bazni logor smo postavili na srednjem jezeru.

Tek 1909. godine na sniježna polja Puncak Jaye uspio je izaći drugi holandski istraživač Hendrik Albert Lorentz sa 6 nosača sa Bornea. Na vrh planine, sada već zvane Carstensz Pyramid jer je potvrđeno da je i na ekvatoru moguć snijeg, tek 1962. godine uspjeli su izaći Novozelanđanin Philip Temple, Austrijanac Heinrich Harrer, Holanđanin Albert Huizenga i Australac Russell Kippax. Temple je u nekoliko navrata pokušavao uspon i njemu pripadaju zasluge za ustanovljavanje najpogodnijeg pristupa podnožju planine preko New Zealand Passa – prevoja na visini od oko 4.400 metara.
Mi smo se konačno šestog dana kroz kaljužu savane i preko strmih prevoja, od kojih je najviši spomenuti New Zealand Pass, spustili u dolinu punu jezera i na jednom od njih divne tirkizne boje postavili bazni logor na oko 4.000m.
Kretanjem kroz savanu bilo je zanimljivo spoznati način na koji naši nosači markiraju put - specijalnim načinom rezanja mačetama spomenutog parazitnog rastinja. Za šest dana do baznog logora prešli smo oko 80km. Naredna dva dana ostavili smo za pristup vrhu, a isti put nazad savladali smo za četiri dana. Dakle za 12 dana ture savladali smo oko 170km.
Zanimljivo je da smo imali odličnu, kvalitetnu i raznoliku hranu. Prema uslovima u kojima je spremana, niko se od nas nije požalio na hranu. U takvim okolnostima za 12 dana provedena na turi ja sam izgubio svega 4kg.
Nakon povratka na Bali, naredni dan neki od nas su proveli u ronjenju među fascinantnim tropskim ribicama impresivnih boja. Tek tada sam primijetio da je modrica od udarca koji sam zadobio prije 10 dana u predjelu srca poprimila ljubičastu boju i vrlo je podsjećala na neku vrstu ordena. Pokazao sam to Lloydu koji nam je dosađivao sa upornim pitanjima zbog čega se mi ustvari patimo u onoj odvratnoj džungli i objasnio da sam ja dobio orden ‘Purple Heart’ – medalja koju dodjeljuje američki predsjednik kao najveće vojno priznanje! Slatko se nasmijao.
Krečnjačka gromada Carstensz Pyramid (4.884m = 16,024ft) – sjeverna strana.

Uobičajeni pristup vrhu je kroz sjevernu stijenu. Iz baznog logora treba izaći na jedan prevoj (4.200m) i spustiti se do pod stijenu te savladati oko 950 metara visinske razlike. Radi se o krećnjačkoj stijeni čija je površina zbog stalne izloženosti jakom suncu i čestim kišama, gradu i snijegu izuzetno gruba, čak bi se moglo reći oštra – mjestimično djeluje kao da je od stakla.
Stijena je kompaktna i obezbjeđuje odlično trenje na rukohvatima i nogostupima – pravo je uživanje penjati u njoj. Podsjetila me je na hercegovačke stijene Prenja i Veleža koje se nalaze u sličnim, doduše nešto blažim vremenskim uslovima. Da se spriječe rane po rukama, dobro je imati rukavice. Od troje koje sam ponio, ja sam koristio jedne i potpuno ih uništio.
U stijeni smo mjestimično nalazili staru fiksnu užad, relativno očuvanu. Obzirom da su ovdje vremenski uslovi gotovo nepromjenljivi tokom cijele godine, fiksna užad se ne mijenjju sezonski kao u Himalaji, na primer. Problem je jedino kako odabrati najmanje istrošeno uže i tu treba dosta opreza, bolje reći iskustva. Čini mi se da su ipak veći problem predstavljala izuzetno debela užad (11 do 13mm) koja su pri spuštanju teško klizila kroz ‘osmice’ i oni koji nisu baš vični alpinizmu i nisu znali da se dovoljno odmaknu od stijene, a takvih je bila većina, prošli su sa ranama na šakama.
Govoreći o povredama, u Sugapu smo se vratili prilično desetkovani: Četvero sa teškim bronhitisima, Lora iz Kanade sa puknutim mišićem u butini lijeve noge, nekoliko sa inficiranim ranama na šakama, a gotovo svi sa dobro uočljivim modricama od padova i ranama do koljena od gumenih čizama i desetodnevnog usiljenog marša kroz negostoljubivu džunglu. Ja sam prošao samo sa spomenutim ‘ordenom’ – Purple Heart.
Konačno, vrijeme je da i to kažem: Nas svih 14 izašlo je na vrh Carstensz Pyramid visok 4.884 metra ili 16,024 stope. Kako to objasniti? Iskreno, već nakon prvog šokantnog dana u džungli ja sam očekivao da nas barem pola ujutro narednog dana neće ni izaći iz šatora. Kada sam nas sve vidio na doručku rekao sam da su ljudi "najveće životinje", aludirajući na to da ono što čovjek može podnijeti, može rijetko koja životinja. Bili su to svi odreda prekaljeni planinari.Najteži dio uspona: Tirolska traverza – 15-tak metara širok procijep u stijeni dubine 30m iznad oko 600 m dubokog ambisa. Kretanje po improvizovanoj žičari po razapetom užetu.

Za pristup vrhu planirana su dva dana. Prvog dana (20. novembra) nas 8 sa 3 vodiča krenulo je na uspon, a naredni dan preostalih 6 sa 2 vodiča.
Ustali smo oko 2 ujutro, imali lagani doručak i krenuli malo iza 3. U cik zore bili smo pod stijenom. Koristili smo penjalice (žimare) gdje je bilo potrebno.
U donjem dijelu stijena je prilično položena. Laganim penjanjem (težina oko III) nakon stotinjak metara stiže se na malo polje od riže – zdrobljenih komadića stijene iz gornjih nivoa. Vidici su nam se otvorili i 4-5km na istok ugledali smo ogromni površinski kop Freeport rudnika.
Sa narednih stotinjak metara nešto težeg penjanja (oko IV) ulazi se u široki kuloar koji vodi na istok i završava prevjesom. Nakon 50-tak metara odvojili smo se na sjever (ulijevo) u jednu strmu pukotinu i sa stotinjak metara zahtijevnog penjanja (V+ ili 5.7 po YDS – Yosemite Decimal System) izašli na greben.
Imali smo vrijeme bez kiše i na momente lijepe vidike. Krenuli smo lijevo (na zapad) i nakon 50-tak metara naišli na 15-tak metara procjepa gdje je već bila postavljena Tirolska traverza. Poxi, vođa ekspedicije, prebacio se na drugu stranu i pomagao nama ostalima. Produžili smo grebenom i malo iza 8 sati bili na vrhu.Konačno na vrhu Carstensz Pyramid (4.884m = 16,024ft) – 20. novembar. Imali smo i sreće jer je dobar dio dana bio bez kiše. U pozadini lijevo se naziru obrisi glečera.

Lijep pogled na ovaj zaista malo poznati dio svijeta. Ipak, sjećanja se odmah vraćaju na svu mizernost pristupa kroz džunglu. A rješenja nisu toliko komplikovana: Ili ustanoviti neku vrstu nacionalnog parka u koji se plaća ulaz, a novac dijeli i okolnim selima, te odrediti najzanimljiviji pristup koristeći puteve i staze između sela sa programima upoznavanja kulture stanovnika sela; ili se dogovoriti sa vlasnicima rudnika i koristiti njihove puteve do u blizinu baznog logora. Da li će se i kada to dogoditi – vidjećemo.
Leteći nazad u Melbourne ponovo mi je na pamet došla čudna diskusija: Koji od vrhova’priznati’ za najviši na mom šestom po redu kontinentu (evo, više ne znam ni kako da ga nazovem!?) – Carstensz Pyramid ili Kosciuszko (2.228 metara ili 7,310 stopa), najviši u Australiji. Australci ga jednostavno nazivaju: Kozi.
Po meni, i ovdje postoji ne tako komplikovano rješenje: Izaći na oba vrha, a ‘sudijama’ ostaviti da se svađaju.
Sletio sam u Melbourne rano u petak 29. novembra, a moj kum kao da mi je čitao misli – organizovao je sve da već narednog dana obje naše porodice krenu ka Koziu. Kozi je smješten na oko pola puta između Melbourne-a i Sydneya u Snježnim Planinama koje zovu i Australske Alpe. Za oko 7 sati vožnje već poslije podne bili smo na oko 1.300 metara visine u simpatičnom gradiću u alpskom stilu - Thredbo. Do kraja dana stigli smo i ribariti u obližnjem Jindabyne jezeru.Sa kćerkom Miom na Mt Kosciuszko (2.228m = 7,310ft) – najvišoj planini Australije.

Rano ujutro, prvom četverosjedežnicom izvukli smo se 560 metara više, a odatle nas je Mia lijepo uređenom stazom i po lijepom vremenu izvela na ‘krov’ Australije savladavši oko 300 metara za oko 1,5 sat hoda. Bili smo gore malo prije podne 1. decembra.
Prvi ‘zapadnjak’ koji je 1840. godine izašao na ovaj vrh, poljski istraživač Paul Strzelecki dao mu je ime po poljskom narodnom heroju, vođi i patrioti - Tadeuszu Kosciuszkom.
Thredbo je, inače najveći skijaški centar Australije – zimi, naravno… decembar je ljetni mjesec dole u Australiji. Ukoliko vas zanima, znatno više slika sa ovog zanimljive ture možete naći ovdje ->
Bila je ovo naša prva posjeta ‘dole ispod’ - Australiji. Posebnost i biljaka i životinja ponukale su nas da produžimo naš boravak u ovoj čudnovato lijepoj zemlji.
Posebni su i po broju stanovnika – na cijelom kontinentu ima ih ‘samo’ oko 23,5 miliona… nešto slično kao u Los Angelesu – američkoj džungli na asfaltu (nešto mi se riječ džungla urezala u sjećanje).
Osim Melbourne-a, posjetili smo Hobart na Tasmaniji, Brisbane i Sydney… i slobodno možemo reći da je ovo do sada bilo naše najsadržajnije putovanje. Iskreno, našem oduševljenju najviše su doprinijeli naši domaćini, mnogobrojni prijatelji još iz Sarajeva, koji kao da su se takmičili ko će nas bolje ugostiti, ko će nam pokazati nešto neobičnije, zanimljivije...
A imalo se šta i vidjeti i doživjeti. Hvala im još jednom, i ovom prilikom!


  • Comments(0)//planinarstvo.zone-2000.net/#post7