PLANINARSTVO

PLANINARSTVO

...

HOME

Pujdo s planine

TEMEPosted by Z. Tomić 08 Jan, 2014 21:39:58
Osvrt posvećen svim "Pujdama" koji nas prate na planinskim stazama...
Tekst i foto: Haris Bašić
Ovo je moj Pujdo.

Svaka planina ima svoga Pujdu. Ili, svaki Pujdo ima svoju planinu. (Zar nismo i sami takvi).
Pujdo kao da zna da treba da se pojavimo. I kad treba da se pojavimo. Ponekad čeka već u rano jutro na polaznom mjestu. Ponekad se pojavi iznenada, niotkuda. Ili je, kao, bio tu negdje, pa čeka priliku da se priključi grupi koja polazi na još jedan uspon.Pujdo, kao jedan od nas.

Dok se pripremamo za dugačak i težak uspon, kontrolišemo opremu, dogovaramo se, preispitujemo... on, Pujdo, neprimjetno obilazi oko nas, ponjuši sve, svaki dio opreme, sve što mu je dostupno, veselo mašući repom. Pozdravalja nas, dajući ujedno do znanja da je i on nestrpljiv, da jedva čeka da krenemo.S Pujdom do vrha planine.

Pujde vole da se druže. Prate nas do samog vrha planine i nazad, sačekuju da se odmorimo, pa da idemo dalje. Jedan Pujdo je spreman da na cijeloj turi dijeli s nama i dobro i lijepo, i težak uspon, i vjetar, i kišu, i sate i kilometre... Mirno i nenametljivo prati svaki naš korak na planinskim stazama koje su i za njega ponekad sigurno teške. Zašto Pujdo?
Za možda malo hrane? Ili možda samo malo pažnje i bliskosti?
Kud možemo mi, može i Pujdo. I obrnuto.

Zanimljivo je da Pujde, na samo njima znan način, od nas svih odaberu sebi dva ili tri druga uz koje će stalno biti i koje će pratiti na turi, s kojima će biti u nekim posebnim relacijama, baš kao i ljudi koje poveže neko osjećanje, neka lijepa riječ, neki gest pažnje...A ovo je moj Pujdo.

Pujdina skromnost te tjera da ga ponudiš kojim zalogajem hrane, jer ni jedan Pujdo nikada sam ne traži, niti je nametljiv. Strpljivo čeka da mu se baci koji komad hljeba, nareska ili sl. Ne pušta ni najmanji glas, ali mislim, kada bi mogli da razumijemo njihov govor tijela, govor očiju, onda bi vjerovatno vidjeli u njima neizmjernu privrženost.
Tu, u stvari, i ne treba puno razumijevanja. To je očigledno.E, a ovo je moj Pujdo.

I bez tog shvatili bismo da su Pujde izuzetna bića koja nas vole, koja ne traže ništa više od bliskosti i prijateljstva. U društvu s Pujdom jasno je koliko je čovjek otuđen i distanciran od drugih. Mjereći Pujdinim mjerilima privrženost, te čiste, jasne i neizvitoperene relacije, mnogo toga postaje jasno, a prije svega to kakav bi čovjek trebao biti.
Od pujde se mnogo toga može naučiti.
Dobri moj Pujdo. Otjelovljeno drugarstvo.

Na kraju ture opet iznenada nestanu, okrenu se u znak pozdrava i odu svojim putem. I tako do sljedeće ture, do slijedećeg druženja.
Tako je bilo i danas. Krenuo je jedan Pujdo sa nama na turu Umoljani - Lukomir - Umoljani. Bila je to nezaboravna tura nakon koje se čovjek osjeća oplemenjen. Ne samo zbog prirode, već iz bog ovih dragih bića.
Pujda.
I Pujdo je ponekad oličenje umora na kraju ture. Foto: H. Bašić









  • Comments(0)//planinarstvo.zone-2000.net/#post8